...

Još se tražim.

Po ulicama, trgovima, izlozima, sobama, ulogama koje su me uvijek strašile. 

 Zbog granica u glavi, nametnutih, primitivnih, subjektivnih.

Onih koje kad tada počnu udarati duboko u stomak, glavu, na sve životne segmente.

Otudjenik u vlastitoj koži, neprijatelj samom sebi, kontradiktoran svojim uvjerenjima.

Zašto?

Jer je normalno.

Jer je tako NETKO rekao.

NETKO.

Čuj tu riječ, tako nebitnu.

A toliko ju uzimaš k srcu i toliko ju veličaš.

Kada je vrijeme za neke nove klince?

Za svojevoljnu bahatost za opće dobro.

Ali ponajviše za naše dobro.

Zato odbacujem "tradiciju", tračeraje i tudju pamet.

Gradim neke nove veze, spajam nezamislive stvari, gledam na život bez prepreka.

Živim život.

Svoj.

Ispočetka.